A kako nam stoji Lepenica: Među četiri najzagađenije reke u Srbiji

Davno je rečeno „tek kad izvor presuši, shvatimo šta nam voda znači”. Kod nas izvori i presuše i ne presuše, ali ono što isteče iz njih vrlo brzo prestaje da bude voda, već smeša svega i svačega: kanalizacionih izliva, đubreta, industrijskih otrova.

Smanjenje zaliha čiste pijaće vode ubrzano se smanjuju i zbog zagađenja raznih vrsta to je već postao globalni, svetski problem od čijeg rešavanja će, prema upozorenjima stručnjaka, uveliko zavisiti budući život na planeti Zemlji. I mi smo deo te planete, nažalost, onaj nemarniji, neodgovoran prema prirodi, a posebno prema vodama.

Priču spuštamo na Kragujevac i okolinu i sada samo u osnovnim naznakama najavljujemo serijal od petnaest tekstova koji će se do kraja godine baviti stanjem voda – onih tekućih, onih koje koristimo za svakodnevne potrebe i za piće i onih podzemnih.
Šumadija spada u red siromašnih predela vodom, a najbezvodniji je deo u kome se smestio Kragujevac. Najdetaljniju analizu o tome uradio je dr Živadin Stepanović, nekadašnji profesor geografije u Kragujevačkoj gimnaziji, i objavio obimnu studiju pod nazivom „Hidrološke karakteristike kragujevačke kotline”. Ovaj rad datira još iz 1974. godine, ali se od tada ništa bitno nije promenilo u tim karakteristikama.

  • Kragujevačka kotlina ima veliki broj izvora i vodotoka, međutim oni su siromašni vodom zbog nepovoljnih klimatskih, a s tim u vezi i prirodno-geografskih i hidrogeoloških uslova”, zaključio je dr Stepanović. Poseban problem je mala količina padavina u ovoj kotlini, koja na godišnjem nivou iznosi između 550 i 600 litara po metru kvadratnom, a u celoj Srbiji prosečno padne oko 900 litara, pa nije bez osnova izreka „obilazi kao kiša oko Kragujevca”.

Tokom većeg dela prošlog veka, sve do izgradnje Gružanskog sistema, Kragujevac je nosio epitet „najžednijeg grada u zemlji”, ali vodu nije mogao da obezbedi iz kotline u kojoj se nalazi, već je „uvozi” iz priobalja Velike Morave i Gruže, izuzetak je samo akumulacija Grošnica.

Inače, Kragujevačku kotlinu oivičavaju, sa severa Svetinja, Čumićko brdo, razvođe između Lepenice i reke Rača, sa istoka Bešnjaja, Bukurovac i Kragujevački Crni vrh, zatim Žeželj do početka Gledićkih planina, sa zapada Pajazitovo i okolna sela, sa juga Vučkovica. To je planinski obod, a grad je u središtu kotline na najmanjoj nadmorskoj visini, ili kako se često kaže – „u rupi”.

Kanal otpadnih voda

Najveća reka u Kragujevačkoj kotlini je Lepenica, u čijem slivu je 37 manjih vodotoka,  ima čak 520 izvora, ali male izdašnosti, jer samo 14 daje više od litra vode u sekundi.

Svedočenja kažu da su se Kragujevčani svojevremeno kupali u virovima na njenom toku kroz grad, bila je bogata ribom – što takođe govori da je bila čista, a pre Drugog svetskog rata baštovani iz nekadašnje Abisinije čamcima su dovozili povrće na kragujevačku pijacu, znači da je bila i bogatija vodom.

Lepenica je i danas čista na izvorištu Studenac u Gledićkim planinama, kod brda Stolice u selu Goločelo, pa vodu neki meštani koriste za piće, bez ikakvog rizika po zdravlje. To potvrđuju i rezultati istraživanja Udruženja za promociju i ekološki marketing prirodnih vrednosti „EKOMAR ” iz Kragujevca, koji su objavljeni krajem prošle godine, gde se navodi da su u prvom delu vodotoka pronađene neke vrste makrobeskičmenjaka i algi, pa i rečni rak Astacus astacus, koji je na listi strogo zaštićenih vrsta, što potvrđuje da je kvalitet vode dobar.

Međutim, kako Lepenica zalazi u naselja, počinje da postaje kanal raznih otpadnih voda i divljih deponija, tako da je od ulaska u grad do ušća u Veliku Moravu bukvalno mrtva reka. Inače, njen tok je dug 48 kilometara i za 12 kilometara je skraćen posle velike poplave u Rogatu 1897. godine. Do tada je pored Lapova i Markovca tekla paralelno sa Moravom, a onda je do novog ušća urađena „prečica”.

Zbog stepena zagađenosti u reci celim tokom nema biljnog i životinjskog sveta i u studijama koje je radio Geografski institut Srpske akademije nauka i umetnosti Lepenica je još od 2007. godine svrstana među četiri najzagađenije reke u Srbiji. Do danas se, nažalost, ništa nije promenilo.

Zagađene i pritoke Lepenice

Ko, kako i gde zagađuje Lepenicu? Odakle početi? Možda od njenih najvećih pritoka koje su takođe zagađene, a to su Dračka i Grošnička reka i Ždraljica sa desne strane i sa leve Sušički potok i Uglješnica ili Petrovačka reka. U Zborniku radova „Geologija” objavljeni su rezultati merenja kvaliteta vode pritoka na pet tačaka, neposredno pred ulivanje u Lepenicu, i oni su katastrofalni. Na svima voda je vanklasnog stanja, što znači da nije upotrebljiva ni za šta,  jer ima zagađenje najvišeg stepena. Ogromne su količine amonijum, nitritnih i fosfatnih jona, što ukazuje na veliku izloženost organskim zagađenjima.

Prema ranijim istraživanjima, Lepenica je naizmenično pripadala četvrtoj klasi ili vanklasnim tokovima, a sada već pri ulasku u grad je vanklasni tok. Prvo veliko zagađenje donosi joj Dračka reka, u koju se uliva kanalizacija, potom Ždraljica i na kraju Uglješnica. Ova poslednja je posebno ugrožena, jer osim što prima kanalizacione materije, protiče tik uz smetlište u Jovanovcu, koje zagađuje i podzemne vode, a prilikom padavina sa deponija se pravo u reku sliva „oprano” đubre.

Osim otpadnih i kanalizacionih voda koje u Lepenicu dospevaju direktno ili preko pritoka, u reku utiču i otpadne vode niza fabrika, jer veliki deo njenog toka kroz Kragujevac ide pored industrijskih zona. Poseban problem je što se u nju ispuštaju i opasne otrovne (toksične) materije. Zakon o vodama nalaže privrednim subjektima da obavezno vrše predtretman, kako bi se iz otpadnih voda odstranili svi otrovi, međutim prema raspoloživim podacima to niko ne radi, a i ne zna se koje fabrike i u kojoj meri truju reku, jedino su poznate krajnje, zabrinjavajuće posledice.

Radi zaštite reke Lepenice od zagađenja još 1987. godine u selu Cvetojevac, na sedam kilometara od Kragujevca, izgrađeno je postrojenje za prečišćavanje otpadnih, sanitarnih i industrijskih voda. To je bio tada najmoderniji, prvi pilot projekat u bivšoj Jugoslaviji , koji je rađen po uzoru na takva postrojenja u Saveznoj Republici Nemačkoj. Mada je ova tehnologija već zastarela, prečišćavanje se i dalje obavlja, međutim problem je što velike količine otpadnih voda ne stignu do postrojenja, već završe u koritu Lepenice, već od njenog ulaska u grad pa nadalje.

Projekat „Čista Srbija”

Osim Zakona o vodama, kojim se uređuje i zaštita reka od zagađenja, što je kod nas u većini slučajeva mrtvo slovo na papiru, država je donela i „Strategiju o upravljanju vodama na teritoriji Republike Srbije do 2034. godine”. U tom dokumentu, pored ostalog, piše da je „voda nezamenljiv resurs koji je ne samo uslov kvalitetnog funkcionisanja i razvoja jednog društva, već i uslov opstanka prirodnog okruženja čitave ljudske zajednice; pri upravljanju vodama ne sme se dovesti u opasnost zdravlje ljudi, ne sme se ugrožavati biljni i životinjski svet, prirodne i kulturne vrednosti i dobra i propisani vodni režim”.

U Strategiji se još kaže  da „upravljanje vodnom infrastrukturom predstavlja nacionalni interes i obavezu” i da je „zaštita vode od zagađivanja javni interes i jedan od državnih prioriteta  koji se mora odvijati pod neposrednim nadzorom nadležnih državnih institucija”.

Lepo i precizno napisano, ali malo šta urađeno.

Ipak, u avgustu prošle godine počela je realizacija državnog projekta „Čista Srbija” koja predviđa izgranju nove i rekonstrukciju postojeće komunalne infrastrukture, a tu je našao mesto i Kragujevac. Značajan deo projekta odnosi se na zaštitu voda.

Kako je najavljeno, u Kragujevcu će se postaviti 330 kilometara nove kanalizacione mreže i uraditi dva postojenja za preradu otpadnih voda. Inače, prema podacima sa sajta „Vodovoda”, sada je ukupna dužina primarne kanalizacione mreže preko 450 kilometara i ona obuhvata kolektore i ulične linije, a dužina sekundarne mreže je oko 250 kilometara, to su priključci za industriju, stambene zgrade i domaćinstva.

Gradonačelnik Kragujevca Nikola Dašić nedavno je izjavio da je već projektovano 42 kilometra novih linija kanalizacije, a počelo je i postavljanje cevi u Beloševcu, Petrovcu, Maršiću… Zatim slede Bresnica, Male Pčelice, Korman, Stanovo, dakle prigradska naselja u kojima i postoje najveći problemi sa sanitarnim otpadnim vodama.

Važno je da se počelo, a videćemo kada će se sve završiti. Bolje ekološko stanje može se očekivati kada kanalizaciju dobiju sva gradska i prigradska naselja i kada se sve otpadne vode kolektorima budu sprovodile u nova postrojenja za prečišćavanje.
Međutim, ostaju dva problema za rešavanje. Prvi je da se na kolektore priključe sva industrijska preduzeća i da se obavežu da za toksične otpadne vode rade predtretmane. Tu mora da se pojača ekološka kontrola i sprovode rigorozne sankcije na nepoštovanje pravila  koja su ustanovljena.

Drugi problem ostaju seoska naselja koja su zagađivači manjih vodotokova, jer se oni često koriste kao kanali za sve otpadne vode i za divlje deponije. Ako se ne „izbistre” pritoke Lepenice kao najveće reke u ovom kraju, ona opet ne može biti čista. Ima li rešenja za to?

Od Grošnice do Gruže

Drugi segment serijala koji najavljujemo biće istraživanja stanja vode za piće u Kragujevcu. Od 1983. godine, kada je završen i pušten u rad Gružanski sistem, grad nema problema sa količinama vode, ali pitanje za budućnost je – kakav će njen kvalitet biti?

Kratak pregled kroz istoriju govori da je Kragujevac dugo kuburio sa vodom, posebno od kada je u drugoj polovini 19. veka osnivanjem Vojno-tehničkog zavoda ušao u brzu industrijalizaciju, a istovremeno je rastao i broj stanovnika. Godine 1882. urađen je projekat prevođenja vode kanalom iz Ibra i Zapadne Morave u Lepenicu, ali se ispostavilo da je on preskup. Prva ideja za dovođenje vode iz Trmbasa data je 1883, ali su pripreme za njenu realizaciju počele tek 1901, a vodovod je završen 1904. godine.

Značajn napredak u snabdevanju grada vodom napravljen je izgradnjom akumulacije u Grošnici. Ovaj sistem građen je od 1931. do 1937. godine i to je bilo prvo veštačko jezero u Srbiji namenjeno za vodosnabdevanje i prvi put je primenjena nova tehnologija u podizanju brane. Voda iz Grošničke vodojaže uključena je u gradsku vodovodnu mrežu 1. aprila 1938, kada je istovremeno izgrađeno 86 gradskih česama i jedan broj priključaka za zgrade i fabrike. To je bio prvi moderan vodovod u Kragujevcu.
Međutim, kako se grad razvijao i narastao, pedesetih godina prošlog veka ispostavilo se da je kapacitet akumulacije nedovoljan, pa je 1960. počelo nadziđivanje brane za oko sedam metara. Jezero je povećano, ali nastupila su sušna leta sa malim dotokom vode i grad je ponovo zapao u krizu vodosnabdevanja koje nije moglo da se rešava drugačije nego višečasovnim isključenjima.

Tada se definitivno ispostavilo da zbog hidrološke situacije grad ne može da se snabdeva od izvorišta u Kragujevačkoj kotlini, pa je odlučeno da se pristupi izgradnji Moravskog sistema, tako što bi se gradnjom reni bunara koristile podzemne vode pored Velike Morave u selu Brzan. Sistem je građen u dve faze, od 1964. do 1969. i od 1972. do 1975. godine. Urađeno je 12 reni bunara, cevovod do Kragujevca dug 28 kilometara, crpna stanica u Žirovnici i postrojenje za prečišćavanje vode u Košutnjaku.
Međutim, već tada se znalo da Grošnički i Moravski sistem zajedno neće moći da udovolje novim potrebama grada, koji se brzo širio i narastao, pre svega zbog velikog mehaničkog priliva stanovništva u vreme kada su Zavodi „Crvena zastava” bili u velikom razvojnom zamahu. Između više mogućih rešenja izabrana je izgradnja nove akumulacije na reci Gruža, jer jedino u njenom slivu ima dovoljno vode koja bi mogla da zadovolji potrebe Kragujevca.

Izgradnja brane u selu Pajsijević trajala je od 1979. do 1981, a punjenje akumulacije završeno je 1983. godine, sa projektovanim kapacitetom za snabdevanje 300 hiljada stanovnika. Istovremeno je ispod brane urađeno postrojenje za prečišćavanje vode, cevovod od 23 kilometra do Kragujevca, koji u Vučkovici prolazi kroz tunel, i potrebni rezervoari.
Sva tri sistema i danas su u fukciji i Kragujevac je jedini grad u Srbiji koji ima tri vodoizvorišta, različitih  kapaciteta, najveći je Gružanski, čija su postrojenja projektovana za preradu 1.600 litara vode u sekundi.

Problemi koji traže rešenja

Iz današnje perspektive deluje da Kragujevac za dugo neće imati problema sa vodosnabdevanjem, međutim nije baš tako, jer sva tri sistema već sada pokazuju izvesne mane – svaki na svoj način.

Najkvalitetniju vodu dobija Vodojaža u Grošnici jer na toku reke Grošnica nema industrijskih zagađivača, međutim ona je bujična reka i tokom velikih padavina u jezero donosi velike količine nanosa koji se talože na dnu jezera. Zato se kapacitet jezera smanjuje, pa je sada korisna zapremina akumulacije milion i 600 hiljada kubnih metara, a po završetku nadgradnje brane 1964. bruto zapremina bila je duplo veća – tri miliona i 200 hiljada kubika. Čišćenje jezera je moguće, ali koliko bi ono koštalo i ko bi to mogao da plati?

Moravski sistem ima drugu vrstu problema. Reni bunari od izgradnje nisu remontovani, nekada su bili ograđeni žicom koja je obezbeđivala zonu sanitarne zaštite, ali očevici tvrde da te zaštite više nema. Najgore od svega je što, po nezvaničnim informacijama, zagađena voda iz Velike Morave sve više dopire i u podzemne delove iz kojih reni bunari crpe vodu za ovaj sistem. Da li je to (ne)rešiv problem?

Kad je reč o akumulaciji na Gruži, ona je ugrožena od početka stavljanja u funkciju, time što je posred jezera postavljen most na magistralnom putu prema Čačku, a na delu obale tokom proteklih skoro pola veka načičkan je niz građevina – gde im mesto nije. To je, naravno, bespravna gradnja, reč je uglavnom o kućama za odmor i pošto su građene u zoni sanitarne zaštite doneto je niz sudskih rešenja o rušenju, ali su njihovi vlasnici očigledno jači od sudova.

Zaštitnu zonu od 300 metara uz obalu ugrožavaju i poljoprivrednici jer, protivno pravilima, koriste veštačka đubriva, pesticide i razna druga sredstva koja dospevaju u jezero kišnim spiranjem. Uz sve to, i sama reka Gruža nije čista, pošto duž njenog toka ima više zagađivača.

Da je Gružansko jezero ekološki ugroženo potvrđeno je i u pomenutoj Strategiji upravljanja vodama do 1934, gde doslovce piše: „Stanje kvaliteta vode u pojedinim akumulacijama koje su namenjene za snabdevanje stanovništva vodom (Vrutci, Gruža, Ćelije) uglavnom nije zadovoljavajuće, tako da je neophodno hitno evidentiranje uzroka pogoršanja stanja i preduzimanje mera u cilju njihovog otklanjanja”.

Ukoliko se akumulacija Gruža ne zaštiti od daljeg zagađivanja, predviđanja stručnjaka su pesimistička: u dogledno vreme moglo bi da služi samo kao  takozvana tehnička, ali ne i voda za piće.

Deo ove kompleksne priče su i rizici po zdravlje seoskog stanovništva zbog korišćenja nezdrave vode. Tradicionalno, u selima su najviše korišćeni bunari, kojih po raspoloživim podacima na teritoriji grada ima oko 4.700, od kojih je 4.000 na seoskom području. Kvalitet vode u njima retko se kontroliše, a po nekim ranijim analizama Instituta za javno zdravlje u 93 posto bunara voda nije bila mikrobiološki ispravna, a u 74 posto imala je nedozvoljene hemijske primese.

Neka sela od ranije imaju svoje vodovode, koji takođe nisu pod stručnim nadzorom. U periodu od 2008. do 2010. u 27 sela koja pripadaju gradu Kragujevcu urađeno je više od sto arteskih bunara i voda je nalažena bušotinama od 70 do 250 metara, zavisno od svojstva terena. Voda sa tih dubina nije zagađena. Ovi radovi finansirani su novcem iz gradskog budžeta, dok su vodovodne mreže do svojih kuća rađene o trošku meštana. Većina bunara je i danas u funkciji, manji broj je presušio i različite su izdašnosti. Pitanje je da li bi, uz prethodna ozbiljna geološka istraživanja trebalo nastaviti sa traganjem za arteskim vodama, jer su one bolja alternativa postojećim izvorišima?

Sve teme i problemi koje Kragujevac ima sa vodama, a koji su ovde samo pobrojani u segmentima, biće detaljno obrađeni u najavljenom serijalu tekstova. Kako je reč o istraživanju koje je od izuzetnog javnog interesa, očekujemo dobru saradnju sa stručnjacima i instituicijama koje se bave ovom problematikom, Institutom za javno zdravlje, Prirodno matematičkim fakultetom, Javnim preduzećem „Vodovod i kanalizacija”, odgovarajućom gradskom upravom, Ekološkim organizacijama i udruženjima.
Takođe, pozivamo čitaoce koji imaju sugestije, ideje, primedbe ili neka svoja saznanja o najavljenim temama da se jave redakciji.

SVETSKE STATISTIKE
Samo jedan posto za ljudsku upotrebu

Da je voda najvažniji prirodni resurs, bez koga na Zemlji ne bi bilo života, potvrđuju sledeći podaci: voda čini 90 posto mase biljaka, 75 mase životinja, a u sastavu čovekovog tela učestvuje sa 65 procenata.
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, od bolesti prenetih vodom godišnje oboli oko 500 miliona ljudi, a umre oko deset miliona. Procenjuje se da oko deset posto svih bolničkih kreveta koriste pacijenti oboleli od bolesti koje izaziva mikrobiološki neispitana voda, preenosi sajt kragujevačkog Instituta za javno zdravlje.
Inače, na Zemlji ima oko 1,5 milijardi kubnih metara vode, od čega je 97,3 posto slana, a samo 2,7 posto slatka voda. Od te količine slatke vode 77,2 posto je u večitom ledu i, na polovima i u planinskim glečerima.
Za korišćenje je na raspolaganju samo jedan procenat od ukupne količine vode na Zemlji, ali je samo 0,4 posto dostupno kao pijaća voda.

Preuzeto: glassumadije.rs/foto: rtk.co.rs

Piše: Miroslav Jovanović, Kragujevačke